Roman o zacjeljivanju, pronalasku smisla postojanja pojedinca u ovom izranjavanom i apsurdnom svijetu
Auður Ava Ólafsdóttir: Hotel Tišina
Prijevod s islandskoga: Tatjana Latinović
Sandorf, 165 stranica, cijena: 135 kn, 2020.
Koliko je dovoljno da bi se čovjekovo postojanje samom
čovjeku činilo smislenim? To je pitanje kojim se bavi islandska autorica Auður
Ava Ólafsdóttir u svom petom romanu Hotel Tišina (s islandskoga prevela Tatjana
Latinović).
Jónas Ebeneser je čovjek koji je odlučio počiniti
samoubojstvo. Svi njegovi čvrsti oslonci su nestali kad je prešao četrdesetu.
Više nema brak, njegova dvadesetšestogodišnja kći nije njegova biološka kći,
njegova voljena majka čiji je razum preuzeo Alzheimer živi u staračkom domu, a
Svanur, jedini muškarac koji se s njim rado druži, nije osoba za druženje koju
bi Jónas inače sam odabrao. Praktičan i skroman po naravi, Jónas odlučuje da se
ipak neće ubiti puškom jer ne želi ostaviti nered iza sebe, nered koji bi
njegova kći trebala čistiti. Zato rezervira sobu u Hotelu Tišina u nedavno
ratom razorenoj državi, a na put nosi stare dnevnike koje je vodio kao
dvadesetogodišnjak i bušilicu s nešto alata kako bi vlastito smaknuće uspješno
obavio.
Autorica dijeli roman na dva dijela: Tijelo i Ožiljci.
Tijelo i tjelesnost su teme o kojima u književnosti pretežito progovaraju
autorice, koristeći pritom ženske likove. Stavljajući muškarca u središte
zbivanja, Auður Ava Ólafsdóttir dokazuje da su tijelo i tjelesnost univerzalne
teme. Jónas nije samo muškarac koji je izgubljen u kontekstu svog života, već
je i muškarac koji je izgubio vezu sa sobom, svojom duhovnom i svojom tjelesnom
stranom. Gledajući svoj odraz u ogledalu, on kaže: „S jedne strane sam ja, a s
druge strane moje tijelo. Jedno drugom nepoznati.“ Čitajući svoje dnevnike
čijim citatima se presijeca roman, što na trenutke djeluje kaotično, Jónas se
ne može sjetiti ni što je mislio ni na koga je mislio kad je opisivao različite
događaje.
Dolaskom u državu u kojoj i ljudima i životinjama već na
prvi pogled nešto nedostaje i u kojoj je cijela jedna generacija muškaraca
izbrisana, oko Jónasa se otvara niz problema koje se osjeća pozvanim riješiti.
Od čovjeka kojem se činilo da nikome nije potreban, u bezimenoj državi, Jónas
postaje čovjek kojeg svatko treba za nešto; za pokvarene tuševe, začepljene
cijevi, vrata i kvake ormara, razbijene prozore... Popravljajući stvari, Jónas
unosi smisao u svoje postojanje. On je onaj čiji su ožiljci nebitniji, on je
onaj koji konačno ima svrhu. Od onoga tko rijetko govori i odgovara, on postaje
osoba koja konačno osjeća da ima nešto reći. Hotel Tišina je zapravo metafora
samog Jónasa Ebenesera: zapušteni prostor u devastiranom okružju čije sobe
nakon popravaka dobivaju prve rezervacije.
Premda autorica ne imenuje državu u kojoj se nalazi Hotel
Tišina, takvih država, nažalost, imamo u novijoj povijesti na izbor. Kritiku
takva užasa autorica uglavnom stavlja u usta onih koji su ga proživjeli.
Ironičnim izjavama prikazuje apsurd rata i poslijeratnog stanja: „Iste firme
proizvode oružje, unajmljuju plaćenike i onda poslije rata rade na obnovi. Sad
ti isti tipovi grade ovdje tvornice lijekova i ljekarne. Pitaju boli li ljude
glava i prodaju im aspirine. Kažu, nema razloga da ikog išta boli.“
Viktorija Božina (1990.) autorica je romana ''Turbofolk'' (Sandorf, 2018.)
