Uznemirujući, emocionalno intenzivan roman s elementima psihološkog trilera
Ida Hegazi Høyer: Oprosti
Prijevod s norveškoga: Željka Černok Nagrada EU za književnost, Sandorf, 197 stranica, cijena: 135 kn, 2020.
„Kako bi mogao
voljeti, moraš prvo znati čime voliš“, riječi su što ih u jednom trenutku
izgovara djevojčina majka, možda i najcjelovitiji, naj(po)složeniji karakter
trećeg romana norveško-egipatske spisateljice Ide Hegazi Hoyer. „Oprosti“ je
svojoj autorici 2015. donio Nagradu Europske unije za književnost, a
čitateljima ostavio stotine pitanja.
Doista, da bi volio
trebaš znati čime. Glavom, srcem, emocijama ili racionalnošću, sažimanjem ili
prožimanjem? Zanimljivo, Hegazi Høyer kao da na ta određenja odmahuje glavom,
njezini likovi (ili barem djevojka iz čije pripovjedačke perspektive čitatelj
promatra priču) ne vole se čak niti hormonima, što bi bilo svojstveno prvim
pravijim zaljubljivanjima. Umjesto toga, on nju voli u plaštu od riječi
umotanim lažima, a ona njega ljubavnim, životnim i emocionalnim neiskustvom.
Prva je neobičnost
ovog romana što autorica zatvara prostor svakoj senzualnosti i ostavlja mladi
par da se od prvog dana voli ljubavlju ostarjelih, sraštenih bračnih parova,
tihim suputništvom. Druga čudnovatost u odnosu dvadesetogodišnjakinje i
njezinog pet godina starijeg muškarca-totema potpuni je nestanak ljubavničke
zanesenosti iznikle iz strasti, kao da su se jedno drugoga ulovili poput dvaju
utopljenika, tražeći u onom drugome spas, potvrdu vlastite vrijednosti i
mogućnost da ponovno izgrade sebe. Umjesto vezivnog tkiva, ljubav ovdje dolazi
kao iskrivljeno zrcalo za prikrivanje vlastitih nedostataka i osnaživanje
slabih točaka.
Zanimljivo je i što
Hegazi Høyer metaforu ljubavi koristi kao podlogu za rasplitanje lažljivih
niti, za priču o životu koji to nije, koji se uvijek iznova gradi, ali njegovi
su nestabilni temelji uzrok sve bržem urušavanju. Pišući pomalo lirskim stilom,
oblikujući snoliku realnost i nagovješćujući eteričnu prisutnost agensa
razdora, Hegazi Høyer stvara osjećaj duboke nelagode i otvara svijest o
uznemirujućem kolanju života kakvo se odvija ispod naizgled „samo“ kontrolom
opsjednute, samožive pojavnosti glavnog lika kojem, književnom ironijom,
autorica oduzima kontrolu i odgovornost ili oslobođenje pripovijedanja njegove
priče prepušta Drugoj.
A možda je s građenjem identiteta uvijek tako, zaključak je što bi se mogao izvući iz ovog poetski mračnog romana, možda je „moj“ identitet uvijek rezultat međuigre drugih, nevažni(ji)h sudionika „mojeg“ života. Tko bih bio „ja“ kad bih samog sebe stvorio i bih li to bio manje „ja“ kad taj proces nikada ne bi prešao u prošlo svršeno vrijeme? Nemogućnost pronalaska jednoznačnog odgovora glavnog je junaka, Daniela ili Sebastiana čija se psihološka nit začudno usložnjava i raspetljava, natjerala da pred policom identiteta stoji neodlučan, kao pred ormarom prepunim odjeće ili jelovnikom zamamnih opisa. Nesposobnost konačnog odabira navodila ga je na izbore čije mu posljedice nisu donosile smirenje dokidanjem traženja. Možda mu se zato već samim naslovom pripovjedačica ispričava. Jer nije mogla biti jedan, najvažniji, gradivni komadić njegove identitarne slagalice. U tom je svjetlu, a nakon potresa što je 22. ožujka pogodio Zagreb, zanimljiv i izbor naslovnice. Ulični je grafit postao tihi krik, molba za oprost upućena nekomu ili nečemu što spasiti mogli nismo.
Petra Miočić (Rijeka, 1986) studirala je kulturalne studije na riječkom Filozofskom fakultetu te bibliotekarstvo i muzeologiju na zagrebačkom. 2014. pokrenula je blog s književnim kritikama "Pročitaj to", vodila je marketing i uređivala knjige u dvjema izdavačkim kućama, a od 2017. suradnica je tjednika "Express" i njegova mjesečnog podlistka "Best book", književnog lista "Vijenac" i portala "Moderna vremena". Živi i radi u Zagrebu.
