Istinski kvalitetne poezija i proza upućene su jedna na drugu, uče jedna od druge: poezija o arhitekturi velikih cjelina, a proza o vladanju drukčijim semantičkim, emotivnim prostorom. “Maksimum jata” Tee Tulić izvrstan je primjer ove prakse, a postoje i drugi oblici teksta kakvi se mogu harmonično uklopiti u te žanrovske međuprostore, npr. intimistički dijalozi, ili barem poruke upućene nekom apstraktnom primatelju, koje ne odustaju od svog ispovjednog tona ali pritom mu daju iznenadnu lirsku notu metafizičkog. Uostalom, književnost je već poprilično nadišla kategorizacije koje autore smještaju u “ladice” iako se tome i dalje teško oduprijeti, ako ni zbog čega drugog, onda lakše orijentacije. No, ako se usudimo barem na kratko prepustiti nečemu na što nismo nužno navikli, otkrit ćemo nove i bogate svjetove koji se kriju među koricama ovakvih knjiga. To nas, kroz gustu metaforičku teksturu na kraju opet vraća poeziji kao raskrsnici prema kojoj se kreću sve ostale forme, čak i filozofija, u trenutku kada ponestane odgovora na koje može dati pitanje. I toga je s vremenom sve više, jer sloboda poezije u prozi sjajan je lakmus papir dometa imaginarija pojedinog autora. - Pročitaj više